Žao mi je jednostavno ovo sve obrisati.
Nova priča, novi blog.
Ova priča ima još 2 posta i napisat ću ih, a onda nastavljam tam.
Možete me naći tu.

Vanja

Hells Bells

Plašt srebrnkasto sive magle spustio se do samog tla šume ne ispuštajući je iz svog hladnog zagrljaja. Nebo je bilo obavijeno crnom svilom, kao beskrajna rupa zaborava, bez zlatnih zvijezda, bez svjetlosti. Baršunasta tišina u samom srcu šume bila je predivno jeziva, hraneći se strahom. Nagovještaj zla.
Moje zaboravljene, crne oči pronašle su Evelyn, blijedu i smrznutu. Sklupčala se na Edwardovim leđima pokušavajući zaspati, ali bilo je prehladno. Predivne, ljubičaste usnice promrzle od hladnoće blago su drhtale. Velike, crne oči bile su joj umorne, kapci jedva otvoreni, a koža bolesno blijeda za ljudsku djevojku. Nije trebala poći s nama.
”Chiara, gdje smo?” Evanin se blagi, zvonki glas savršeno stopio s tišinom.
”Blizu”, odgovorila joj je sasvim nečujno, mračnim očima pregledavajući šumu.
Vrhovi krošanja bili su ukrašeni svilenim snijegom, lagano se njišući na hladnom vjetru. Crni obrisi drveća izgledali su kao osobe usredotočene samo na tebe - uljeza. Svakim naletom vjetra u zraku se čuo šapat, predivan, jezivi.
”Mislim da trebamo stati”, rekao je sasvim tiho, ukrašujući tišinu svojim baršunastim glasom. Pažljivo je položio drhtavu Evelyn na tlo, a zatim upro svoje crne oči u mene, kao da očekuje odobrenje. Nije trebala poći s nama.
A zatim se šumom prolomio vrisak. Vrisak mučenja, previše mračan da bi bio istinit. Crne krošnje zavijorile su se kao upozorenje na ono što dolazi; sitne kapljice bisernog snijega tužno su klonule do tla, klanjajući se zlu. Magla je postala gušća, drveće veće, nebo udaljenije.
”Namirisali su ju”, svojim tankim, zvonkim glasom moja je sestrična savršeno upotpunila strah u zraku.
Nemogućom sam brzinom zgrabila Evelyn s tla s namjerom da ju odvedem što je dalje moguće.
Sve je ovo bila pogreška
Gusto se drveće pretvorilo u crni zid kad sam trčala, mramorna magla je nestala. Iznad mene se prostirao crni put, kao svila svjetlucajući na mjesečini.
Naglo sam stala našavši se na malom, zaboravljenom proplanku. Osjetila sam njegov miris iza sebe.

Hladan nalet vjetra natjerao je zadnjeg lista blago smeđe boje da tužno poleti zrakom i beživotno padne stapajući se s tlom. Osjetila sam kako mi se povjetarac poigrava kosom, zlatni pramenovi plesali su mi oko porculanskog lica. Velike, crne oči savršeno su zaboravile gdje se nalazim, dopuštajući mi da mašta odvede moju ljudsku stranu. Udisala sam najljepši nedefinirani miris na svijetu. Njegov miris.
Strah osobe koja je stajala iza mene, nesvjesna onoga što se događa, bio je savršeno opipljiv. Osjetila sam kako drhti; mogla sam čuti njezino mirno bilo. Pomirila se s činjenicom da će umrijeti.
Pogledala sam je.
Evelynine umorne, crne oči bile su koncentrirane na nešto meni nevidljivo, budne, potpuno prazne. Tamni, ljubičasti kolobari ocrtavali su se ispod dubokih, tužnih očiju, ističući se na blijedom licu. Usnice su joj bile blago ružičaste, podrhtavajući od hladnoće koja joj je obuzimala cijelo tijelo. Svilena, crna kosa slobodno joj je padala oko ramena okružujući bijelo lice. Bila je predivna. Bila je smrtna.
Edwardove blijede ruke zaštitnički su se ovile oko mene; Evelyn se još jače pribila uz hrapavo drvo, skrivajući se iza mene.
Čula sam ih. Dolaze po nju.
Znala sam da su uhvatili Evan i Chiaru. Znala sam i da su prebrojni za nas.
Zadnji sam put duboko udahnula njegov miris, pamteći ga. Lice mu je bilo usredotočeno, crne oči oprezne. Bio je savršen.
A zatim je sva ta iluzija nestala još jednim prodornim, nestvarnim vriskom. Na drugoj strani presušene livade, iza crnog drveća koje se njihalo u ritmu jezivog vjetra, izašla je visoka silueta s kukuljicom prekrivena lica, nemoguće nestvarna čak i u mraku.
Predivan, crni plašt mračno se vijorio oko pridošlice nošen zimskim vjetrom, nagovještajući nevolje.
Edward se spustio u polučučanj, spreman za napad. Začula sam tupi siktaj iz dubine njegovih grudi.
Osoba s druge strane livade nikakvim pokretom nije pokazivala da je primjetila njegovu gestu; stajala je savršeno mirno. Učinilo mi se da čeka nekoga.
Pogledom sam prešla crni zid drveća koji je okruživao taj mali proplanak no nigdje nije bilo nikoga.
Kad sam se okrenula prema Evelyn da joj očitam izraz lica, na sredini livade stvorile su dvije osobe, identične onoj na drugoj strani.
Evelyn je prestrašeno zastenjala.
Primjetila sam da je jedno od njih cura, što mi se dokazalo sekundu kasnije kad je prebrzim pokretom ruke skinula kukuljicu.
Snježno bijelo lice okruživala joj je kosa boje otopljenog zlata, savršeno ističući duboke, crne oči. Ispod tih velikih, gladnih očiju ocrtavali su se tamni, gotovo crni kolobari - bila je gladna. Krvavocrvene usne savršeno su odavale kontrast njenoj blijedoj koži. Bila je najljepša vampirica koju sam ikada vidjela.
A zatim je svojim predivnim, baršunastim glasom - malo višim od Edwardova - ukrasila ovu tihu, jezivu noć: ”Gospodarica želi da joj se pridružite u dvorcu.”
Edward se uspravio. Napokon, ona želi mene, ne Evelyn.


*Post je posvećen Bluebell.:D
*Na skijanju sam od 5.-12.1., pročitat ću posteve kad se vratim.
Sretna Nova, volim vas puno